1. Lutanja
Jedan moj brat, inače lokalni dabarski filozof naivac, je u trenucima blage pripitosti tvrdio da Amerika nikada ne bi bila otkrivena da je Kolumbo imao ženu Hercegovku.
” Pazi ovo!” , govorio je on , ” da je njemu bila žena iz Zasade ili recimo iz Hatelja, ona bi fino njemu rekla ” Ti da ideš da tražiš Ameriku! Sjedi tu i ne tandaraj! Bolje ti je okopaj baštu!” I on bi poslušao. I sada bi Amerikom slobodno jezdila krda bizona”, završavao bi on sa sjetom u glasu na opšte ibrećenje lokalnog življa. E sad svi mi koji smo odrasli u svijetu gdje kad nešto istražuješ kažu ti, ” Đe te đavo nosi!” a kada nešto promišljaš onda te upozoravaju ” Ne filozofiraj neđelje ti!” , znamo da se ne smiješ pokolebati. I moraš shvatiti da su lutanja osnov svakog otkrića. Naše planinarsko društvo voli da istražuje, da ne kažem luta , toliko da kad smo išli na Rumiju upoznali sve ulice Starog Bara da komotno možemo biti turistički vodiči a recimo na Zelengori smo čak i davali imena nekim nama nepoznatim vrhovima. Neko to smatra neozbiljnim ali ja mislim da je to divna vježba za razvoj duha i tijela. Linearnost je monotona i dosadna zar ne. Jedna naša drugarica i strastvena planinarka koja inače živi u Ženevi i hoće da postane ozbiljan planinarski vodič me je pitala kako mi reagujemo kada ne znamo gdje je staza a neko iz grupe koju vodimo pita ” Gdje smo? Šta ćemo sad?” ” Pa to se kod nas uči u pionirskoj sekciji” kažem joj ja. ” Samo glasno kažeš da te svi dobro čuju
” Samo pravo! Izbićemo neđe!”
2. Strahovi
Zove me prije neki dan jedan potencijalni planinar, kaže voli planinu i prirodu ali boji se zmija pa ga zanima ima li ih kuda mi idemo. Isto me pita jedan zabrinuti roditelj, “Bogati naiđete li kad na međeda?” “Ima li krpelja?”, pita drugi.A jednu poznanicu interesuje šta radimo da bi se zaštitili od grmljavine. Mislim se moram definitivno kupiti knjigu “Hiljadu zašto, hiljadu zato”. I čemu svi ti strahovi? I šta im je uzrok?”Neznanje je majka svih strahova” ,rekao bi moj brat filozof. I u pravu je. Onaj ko boravi u prirodi zna da medvjed ne napada ljude iz zasjede, zmija uglavnom gleda svoja posla, krpelji više vole pse i mačke a grom udara gdje mu je volja. U planini naučiš da živiš sa svima njima i da ne smetate jedni drugima. U vremenu nula i jedinica gdje je sve određeno tautologijom tačno, netačno nije lako objasniti neke stvari. A i ne treba. Dovoljno je povesti ljude u prirodu i samo će im se kazati. Ovih dana vozim djecu iz jednog sela u grad u školu. U pola sedam ujutru dok kombi tandrče izrupanim makadamom slušam kako se veselo prepiru da li je trava zrela za košenje i ko je ubrao više pečuraka juče a jedna djevojčica vještači da li je zmija koju je vidjela otrovnica.Oni se ne boje i ne strepe. Oni žive .
3. Zavičaj
Čobanski posao je možda dosadan ali ti daje puno vremena da razmišljaš o svemu i svačemu. Sa pozicije na kojoj danas boravim čuvajući krave vide se sve veće planine u našem kraju. Naslonjen na usamljeno stablo trna gledam kako se obojena tonovima sive isprsila Velež namrgođena i tmurna. Preko puta nje leži pitomi Crvanj podbočen kao da spava. Preko slaćkih greda obasjana suncem vidi se Bjelasnica a desno od nje proviruje nasmijana Baba i dignutog palca daje na znanje , ” Đed je vrh!” U daljini preko vrhova Morina ukazuje se Zelengora. U vremenu kada se ljudi više oduševe fotografijom nego originalom koji fotografišu pomislih da je priroda najbolji umjetnik.I da je lijepo živjeti okružen planinama.
“Okupan bojama proljećnog jutra
polako odlazim u novi dan
zagledan u neko bolje sutra
prolazi život kao divan san”
rekao bi lirski zanešen moj brat filozof.
S.M.